Dugo sam razmišljala hoću li objaviti sljedeći post, no ubrzo sam zaključila kako je sve krenulo u krivom smjeru. Priča je izgubila glavnu bit, koju sam zamislila u početku. Tristan je ispao toliko savršen da su ga gotovo svi počeli uspoređivati s Edwardom, što mi, moram priznati nije nimalo godilo. Ne zamjeram vam zbog toga, pošto poštujem vaša mišljenja.

Rebecca sam zamišljala kao lik dobre i uzorne sedamnaestogodišnjakinje, no onda sam jednostavno u toj njezinoj dobroti prešla granicu, što me je također počelo smetati. Jednostavnije rečeno, cijela mi je priča počela ići na živce. Kao dok svakog dana u školi jedete isti sendvič sa salamom, sirom i majonezom, a onda vam nakon nekog vremena dosadi majoneza i zaželite dodati kečap. Osobno ne volim kečap, no razumijete što sam željela reći.

Zanima li vas što se je trebalo dogoditi?

E pa Tristan bi posjetio Rebeccu u Liverpoolu, što je bilo i za očekivati. Nekoliko dana kasnije na vratima bi se pojavila Rachel. Iako se nikada nije slagala s Rebeccom trebala je njezin savjet, pošto je ostala trudna, ni više ni manje nego sa Simonom, Tristanovim bratom. Tu bi završio prvi dio priče, onaj teenagerski dio.

U drugom djelu, Rebecca se trebala zaručiti s Mattom, dečkom s kojim je hodala četiri godine, nakon što je Tristan otišao, ne bi li je zaštitio od ljudi koji su tražili savante poput njega. Nije ju želio miješati u to, stoga se odrekao njezine blizine.
Oni se ponovo sreću na krštenju drugog djeteta Rachel i Simona, koji su se vjenčali nedugo nakon rođenja prvog djeteta.

U međuvremenu je Rebecca dobila moći. Imala je sposobnost čitanja osjećaja i prošlosti kroz oči promatrača. Prebacivala je Tristanu što je otišao baš kada ga je najviše trebala, no i dalje ga je voljela. On, naravno, nije znao za njezinu moć.

Rhea i Benjamin su likovi koji su zajedno s Tristanom i prof. Mizunom tražili ljude poput njih samih ne bi li ih upozorili. Slučajno bi otkrili Rebeccu i Tristan je bio prisiljen otići u Liverpool i nagovoriti Rebeccu, koja je bila ljuta na njega, da se vrati s njim u Charleston. Ona je nakon jedne noći, popustila, ostavila Matta i posao iz snova samo kako bi saznala porijeklo svojeg talenta.

Tu započinje borba malene grupe mladih ljudi protiv moćnih znanstvenika koji žele prije njih pronaći ostale i okoristiti se njihovim moćima u svoju svrhu.
Na kraju, Tristan je trebao poginuti, spašavajući svijet dok se Rebecca nakon dužeg tugovanja vratila u Liverpool. Nije happy end, no što ćete, neke priče moraju završiti tužno.

Ovo ne znači da prestajem pisati. Imam novu ideju, samo sam se zasitila ove priče.
Promijenit ću ime lika i karakter, a za ostalo ćete biti obaviješteni.

Nadam se da se ne ljutite.

Vaša, Rebecca.

Zalazeće sunce je na nebu iznad Liverpoola, po tamno plavoj plohi ostavljalo ružičaste, narančaste i crvene šare. Teški, sivi oblaci, načinjeni kao od metala su se razišli, no kapljice kiše i dalje su tekle niz prašnjave ulice dok se negdje u daljini, na sjeverozapadnoj strani svijeta čulo rominjanje kiše. Pjesmu s Anfielda , koja je utihnula, zamijenili su hitovi Beatlesa, čije su note putovale zrakom dok je posljednji ribički brod isplovljavao iz luke.
Umorna od putovanja, posljednjim sam atomima snage vukla kovčeg uzbrdo ulicom koja je vodila do stana moje majke. Iz ljetnih haljina i sandala preodjenula sam se u crveni kaputić i udobne cipele na petu. Vjetar, koji je puhao kao gotovo i svakog dana, nosio je pramenove moje kose preko očiju, što mi je otežavalo vid. Prošavši niz kinesku četvrt, skrenula sam lijevo na posljednjem uglu i nastavila ravno prema ulici u kojoj su gotovo sve zgrade izgledale jednoliko; uske i visoke, načinjene od narančaste opeke izdizale su se iznad ostalih građevina.
Svjetlost lampe koja je prodirala kroz prozore jednog od stanova posebno sam zapazila. U potkrovlju zgrade broj 5, živjela je moja majka. Iako je stan bio malen i nije imao balkon, posjedovao je ulaz na krov zgrade koji je služio kao terasa.
Krov je bio poput vidikovca te se bez ikakvog dalekozora mogao vidjeti cijeli Liverpool. Kao djevojčica sam s majkom na vrhu naše zgrade uzgajala razne začine i ljekovito bilje, koje je unatoč vremenskim prilikama dobro uspijevalo.
Odložila sam kovčeg i objema rukama gurnula masivna vrata na ulasku u zgradu. Lijevo, uza zid su se nalazili poštanski sandučići s prezimenima stanovnika dok su se desno uzdizali deseci drvenih stepenica. Udahnula sam zrak, kako bih skupila snage za još malo puta koliko mi je ostalo. Stigavši do potkrovlja krenula sam ravno niz hodnik, unaprijed odabravši vrata u sredini, stana broj 20. Bakrena pločica, s ugraviranim imenom i prezimenom moje majke ; Amelie Evans , bila je čavlom pribijena na drvena vrata. Kažiprstom sam pritisnula okruglo dugme, ne bih li pozvonila. Pažljivo sam osluškivala korake s druge strane vrata.
Lik moje majke, koji je provirio iza vrata kao da se godinama nije mijenjao. Zelene, bademaste oči imale su isti sjaj, koža na licu bila je glatka i mliječne boje kao prije mnogo godina. Vidjevši me, usta je razvukla u širok osmjeh. U očima sam joj ugledala sve protekle godine, koje smo provele odvojene jedna od druge.
"Rebecca!", ciknula je oduševljeno, zagrlivši me. Iako joj u tom trenutku nisam mogla vidjeti lice, na ramenu sam osjetila suzu radosnicu.
"Kako mi je drago što te vidim! Nisi se nimalo promijenila, izgledaš kao da si moja starija sestra.", uhvatila sam je za ruke te se malo odmaknula ne bih li je bolje promotrila.
"Ne budali ludice, nisam više toliko mlada! Hajde uđi, nema smisla da stojiš na ulazu. Pomoći ću ti unijeti stvari, sigurno si umorna.", rekla je uzimajući kovčeg.
Zakoračivši u stan, uvidjela sam kako se zapravo malo stvari promijenilo.
Kao umjetnica, moja je majka cijenila kreativni kaos, stoga je i njezin životni prostor izgledao upravo tako. Kremasti zidovi bili su oslikani raznim motivima, građevinama iz cijeloga svijeta dok su police i dalje bile ispunjene knjigama i gramofonskim pločama. Uz kamin, u kojem je gorila vatra nalazile su se dvije fotelje i kauč boje viskija. Pomični zid odvajao je kuhinju i blagovaonicu od dnevnog boravka dok se malenim i uskim hodnikom moglo doći do spavaonica. U samom kutu dnevne sobe nalazile su se ljestve koje su vodile na krov zgrade.
Miris doma, koji sam sve rjeđe osjećala u osjetu njuha polako se vraćao, a slika obiteljske sreće navirala mi je na oči. Ipak, za potpunu sreću nedostajala mi je još samo jedna osoba ; Tristan. Na mom odlasku obećao je kako će doputovati u Liverpool čim obavi pretrage i riješi neke stvari na koledžu. Beskrajno sam mu vjerovala i nije mi uopće bilo važno kako će na to reagirati moja majka. Bili smo odvojeni tek nekoliko sati, a meni su već nedostajale njegove oči, osmijeh i zagrljaj.
Slušajući radio stanicu, mama mi je pripremala palačinke dok sam ja hodnikom produžila do moje stare sobe. Iako godinama nisam boravila u njoj bila je savršeno čista pošto je mama vodila brigu o njoj. Svaka je stvarčica bila na svom mjestu, baš onako kako sam je ostavila.
Veliki poster Beatlesa i natpis "You'll never walk alone" bili su zalijepljeni za zid dok su na ružičaste baldahine bile obješene lampice za Božićnu jelku. Božić je bio mjesecima daleko, no kao mala bojala sam se mraka, stoga mi je tata, kao zvjezdice iznad kreveta zakačio lampice za jelku. Tik uz krevet stajala je polica s knjigama i fotografije obitelji i prijatelja. Na jednoj od njih su se nalazile dvije zagrljene djevojčice, blistavih osmjeha kako sjede u travi, a na glavama su imale krune od cvijeća. Istog sam trena prepoznala prijateljicu iz djetinjstva, Taylor koju je krasila vatrena crvena kosa. Zahvaljujući selidbama, izgubile smo kontakt, no nadala sam se našem ponovno susretu. U kutu sobe nalazio se radni stol i računalo na njemu dok je posred sobe bio rasprostrt tepih boje lavande. Uza četvrti zid stajao je veliki ormar s velikim ogledalom, na koje su bile zalijepljene razne sličice.

* * *

Ležala sam u krevetu, okružena mnoštvom jastučića i plišanih medvjedića. Listala sam svoje stare bilježnice, spomenare i knjige. Iako većinu njih nisam čitala godinama, prisjetila sam se svake napisane riječi
Na vratima sobe se pojavila mama. Nosila je nostalgiju u očima, a osmijeh joj nije silazio s usana. U rukama je držala pladanj na kojem su se nalazile palačinke s čokoladnim preljevom i šalica toplog čaja. U ovih nekoliko sati od mog dolaska, trudila se toliko mnogo, kao da je željela nadoknaditi sve izgubljene godine.
"Imam osjećaj kao da gledam odraslu ženu, a ne svoju djevojčicu.", rekla je nakon kraćeg promatranja dok sam ja večerala.
"Ja ću uvijek biti tvoja djevojčica, imala 25 ili 65 godina.", stavila sam posljednji zalogaj palačinke u usta.
"To je lijepo čuti.", potapšala me po koljenu. Znala sam da me želi pitati toliko toga, no kao da nije znala odakle početi.
"Kako si provela ljeto? Pretpostavljam da je Edward čuvši za tvoj bijeg ostao i bez oo malo kose što ima na glavi.", upitala je nakon čega samo se obje nasmijale.
"Bilo je lijepo maknuti se od svakodnevne monotonije. Na Floridi sam barem znala da me svakog dana čeka nova avantura. Iako i sama znaš da nisam ljetni tip, brzo sam se prilagodila.", odgovorila sam joj prstima se igrajući po pokrivaču.
"Ma što ne bi, malo mora i sunca nikome ne škodi. Imala si valjda i slobodnog vremena, nisi stalno radila? Zasigurno si upoznala neke vršnjake, stekla prijatelje?"
"Zapravo i nisam. Sumnjam da bi se itko od lokalne mladeži mogao nositi sa mojom kišnom osobnošću." , slegnula sam ramenima.
"Onda je zasigurno neki dečko osvojio misli moje kćeri?", pogledala me ispod obrva pokušavši pogoditi kako sam provela ljeto.
"Pa…", nakratko sam zastala. "Zapravo i jest. Doduše, upoznali smo se u školi, no on je također radio u odmaralištu. Zove se Tristan, ima osamnaest godina i jedna je od najdivnijih osoba koje sam ikada upoznala. Vjerujem kako misliš da je ovo samo jedan teenagerski hir, no ja ne mislim tako.", priznala sam, a obrazi su mu postajali sve crveniji. Pozorno me slušala, pokazujući zanimanje za ono što joj želim reći.
"Ne brini, ne mislim ništa loše. Znam da si zrelija od većine svojih vršnjaka te da si možeš predočiti značenje ljubavi. Tristan mora biti zaista poseban mladić, ako je uspio osvojiti tvoje srce.", rekla je ne znajući koliko je zapravo bila u pravo.
Možda i više no što je mogla ikada pomisliti.

Kažiprstom sam odmaknula komadić ružičaste tkanine koja je služila kao zastor.Valovi su snažno udarali o pješčanu obalu dok se poluotokom širio zvuk plesne glazbe. Mnogo je mladih ljudi uz krijes, plesom i pjesmom pozdravljalo ljeto i Floridu do sljedeće godine. Više nitko nije nosio bijele uniforme pošto su one bile spaljene na početku proslave. Paljenje uniforme bio je neki praznovjeran ritual za koji se vjerovalo da tjera sva loša djela i pogreške, kako se one ne bi ponovile i sljedeće godine. Odmaknula sam se od ogledala i prišla zrcalu. Jednom sam rukom povukla zatvarač haljine boje šampanjca koja je isticala moju preplanulu put dok sam drugom pridržala slap kose koji se slijevao niz moja leđa.
Gledajući preko ramena , pogled mi je zastao na kožnom kovčegu koji je lijeno ležao na uredno složenom krevetu. Iako je bio pun do vrha još uvijek nisam završila s pakiranjem. Sutra ujutro, nakon doručka imala sam let za London, a potom bih vlakom doputovala do Liverpoola. Bojala sam se odlaska koji je ujedno značio i rastanak s Tristanom. On se trebao vratiti u Charleston, a zatim sredinom rujna otići na Columbiju gdje počinje prvi semestar. Krajem prošlog mjeseca mama mi je poslala prijavnicu za Fakultet prava u Liverpoolu. Ispunila sam je i poslala natrag, no sve do danas nisam dobila odgovor. Kakva god odluka bila, moja majka mi ju je odlučila saopćiti tek kada se vratim kući.
Iz sebe sam začula škripanje vrata, iza kojih je provirila Tristanova prilika. Približavajući se, uputio mi je širok osmijeh. Prišao mi je s leđa, rukama me grleći oko struka dok je usnama na moj vrat utisnuo poljubac.
"Prekrasna si.", prozborio je melodičnim glasom.
"Kasnimo.", nadodala sam tiho, prisjećajući se prizora plesa oko krijesa.
"Nije važno, najveće zvijezde uvijek dolaze posljednje.", nacerio se, a ja sam ga za nagradu poljubila. Posljednjih dana nismo se odvajali jedno od drugoga. Od jutro do večeri, savki slobodni trenutak provodili smo zajedno. Kako sam kroz razgovore zagrebla ispod Tristanove površine, zaključila sam kako unatoč mnogim razlikama imamo i podosta sličnosti, što me veoma obradovalo. Ova dva mjeseca na Floridi trebala su biti isključivo radna, no meni se dogodila ljubav, za koju nisam željela da nestane s prvim danom jeseni.
Izveo me iz stana snažno me držeći za ruku. Obožavala sam njegove ruke, koje su bile tako snažne i tople da bih se često znala utopiti u njima.
"Jesi li razmislila što želiš za rođendanski poklon?", iznenada me upitao dok smo zagrljeni hodali u smjeru plaže.
"Moj rođendan?", začudila sam se i na tren zastala. Moje su misli posljednjih dana lebdjele među oblacima, stoga nije ni čudo što sam zaboravila na vlastiti rođendan.
Nisam se čak mogla ni sjetiti kada sam Tristanu spomenula datum svog rođenja.
"Ne mogu vjerovati da si zaboravila. Sutra je tvoj osamnaesti rođendan, postaješ punoljetna, no ti si to posve smetnula s uma?", podigao je lijevu obrvu.
"Ti si kriv za to!", uperila sam prstom u njega glasno se nasmijavši.
"Nadam se da ću se barem nekako iskupiti za to.", rekao je, rukom posegavši za maleni paketić u njegovom džepu. Izvadio je duguljastu kutijicu, omotanu crvenim ukrasnim papirom ukrašenim zlatnim zvjezdicama.
"Što je to?", upitala sam odmotavajući paketić.
"Nadam se da će ti se svidjeti. Znam da mi dečki često ne pogodimo ukus vas djevojaka, no moram priznati da sam se potrudio.", rekao je zaorivši ruke u džepove.
Maknuvši ukrasni papir, došla sam do tamno plave, baršunaste kutijice. Otvorila sam je i ugledala predivnu ogrlicu od bijelog zlata na kojoj je visio svjetlucavi kamenčić. Širom sam otvorila oči i primaknula kutijicu Tristanu.
"Predivna je, no ne mogu prihvatiti takav poklon.", rekla sam.
"Molim te da ne glumiš lažnu skromnost pošto u tvojim očima vidim da ti se sviđa. Cijena nikada nije bitna jer ti zaslužuješ mnogo više.", uzeo je ogrlicu u ruku te je stavio oko mog vrata.
"Mrzim te zbog ovog.", prošaptala sam.
"Tanka je granica između ljubavi i mržnje.", nasmiješio se poljubivši me u čelo.

***

Ruke sam omotala oko njegovog vrata, a glavu sam položila na njegovo lijevo rame. Bili smo jedan od posljednjih parova koji su plesali na podiju dok su ostali sjedili za stolovima ispijajući razne napitke. Uhvatio me oko struka kako me ne bi ispustio iz svog naručja dok smo plesali na još jednu baladu. Iznad nas je visjela spirala žica na kojima su se nalazili crveni lampioni.
Tristan je bio odličan plesač, stoga sam se prepustila njegovu vodstvu i naletu harmonije glazbe. Umor mi je dolazio na oči, no nisam posustajala. Ako je ovo bila jedna od naših posljednjih večeri, željela sam je iskoristiti do kraja.
Pomaknuo je glavu malo u stranu, ne bi li me pogledao u lice.
"Umorna si.", šapnuo mi je u uho.
"Dobro sam, ne brini.", odmahnula sam glavom.
"Rebecca, zar misliš da ne osjećam kako su ti noge teške?", sumnjičavo me pogledao.
"U redu, ali barem mi dopusti da se pozdravim s Velmom.", rekla sam.
"Čekat ću te za onim stolom.", pokazao je rukom te me poljubio.
Krenula sam niz pješčanu plažu prema kuhinji i kojoj su jeli zaposlenici odmarališta. Velma je bila kuharica i do sitnih je sati ostajala u kuhinji čisteći i pripremajući namjernice za sljedeći dan.
Približavajući se zgradi, u zraku sam osjetila miris dima i paljevine. Ubrzala sam korak te pedesetak koraka ispred ulaza naglo zastala. Skamenila sam se na mjestu ugledavši prizor koji me dočekao. Iz prozora kuhinje siktao je plamen vatre, dok je zid poprimao crnu boju. Plamenovi su se sve više izdizali i gutali svaki komadić zgrade koji im se našao na putu. Progutala sam knedlu i stala trčati prema mjestu gdje su nekada stajala vrata. Zapuhnuo me veliki nalet topline koji je opekao moju kožu dok mi je velika količina pline otežavala disanje.
"Velma?!", viknula sam, držeći ruku ispred lica kako bih ga zaštitila. Nije se oglasila, no nisam željela pomisliti na najgore. Nadala sam se kako uopće nije ovdje, da je na sigurnom, no čak i da jest željela sam je pronaći i pomoći joj.
Teško sam se probijala, pošto je prostor nezahvaćen vatrom bio veoma malen, no tračak nade mi je dao zvuk kašlja koji sam začula iza kuhinjskog pulta.
Velma je ležala na podu obloženom pločicama, u polu svijesti držeći se za trbuh, vjerojatno u nadi da će tako obuzdati kašalj.
Kleknula sam na koljena i rukama podignula njezinu glavu na svoje krilo.
"Rebecca…", prostenjala je visokim tonom.
"Ovdje sam, ne brini izvući ću te. Pokušaj se smiriti i što duže zadržati dah.", savjetovala sam joj prije no što sam je uspjela postaviti na noge. Ruku sam joj postavila oko mojeg vrata, dok sam je objema rukama držala oko bokova.
Velma je bila visoka i mršava žena, stoga mi nije bilo teško pridržavati ju. Kretale smo se korak po korak, ali sigurno. Desetak metara prije izlaza sam začula škripanje.
Drvena greda, koju je pojeo plamen, pala je samo nekoliko koraka od nas te je podigla oblak prašine s poda. U naletu panike smo pale, a ja sam osjetila bol u ruci.
Bile smo posve bespomoćne u vatrenoj stihiji koja nas je zadesila. Molila sam nebo da nam pošalje spas pošto nisam željela umrijeti ovako mlada. Glava mi je bila puna crnih misli i nisam vidjela izlaz iz ove situacije. Zažmirila sam u nadi kako više neću osjećati bol u ruci i plućima koja me obuzela.
Začula sam korake i naglo otvorila oči. Greda je poletjela na drugu stranu prostorije, dok se kroz svijetlost vatre probijao Tristan. Zastao je i podigao ruku, a vatreni se plamen oko nas počeo povlačiti. Skupio je oči i pogledom dovukao pokrivač koji je ležao kraj izlaza. Prišao mi je te me uzeo u naručje i krenuo prema izlazu. Rukom me pogladio po čelu prije no što sam utonula u san.

***

Ležala je u snježno bijelom, bolničkom krevetu, priključena na aparate koji su mjerili njezine vitalne funkcije. U drugoj ruci je kroz plastičnu cjevčicu u njezine žile dopirala infuzija koja joj je trebala vratiti snagu. S nekoliko modrica i rana na koži ležala je poput uspavane ljepotice.
Zabrinuto sam sjedio uz krevet u iščekivanju da se probudi. Nisam ni želio pomisliti na to što bi se dogodilo da je nisam pronašao. Također, pokušao sam smisliti način kako ću joj reći još jedan dio istine o sebi, pošto sam previše vremena potrošio objašnjavajući vatrogascima, policiji i hitnoj pomoći kako je vatra naglo promijenila svoj tijek te kako sam ih obije izvukao odande.
Nesigurno je pomaknula kapke i svojim očima ponovo ugledala svjetlo dana, a ja sam naglo poskočio sa stolice primajući je za ruku. Okružena balonima i šarenim cvijećem, prvo je pogledala u mene tražeći za objašnjenje.
"Gdje je Velma?!", upitala je panično.
"Ona je dobro, leži nekoliko soba dalje. Srećom, nije zadobila teže ozljede.", rekao sam ljubeći je u ruku. Ponovo je zatvorila oči i s olakšanjem izdahnula.
"Oprosti.", rekao sam kratko žaleći za time što joj prije nisam rekao sve.
"A što to? Rekli smo; korak po korak.", polako se podignula u sjedeći položaj.
"Trebao sam ti reći ranije, no bojao sam se da ćeš me smatrati luđakom."
"Bio luđak koji pogledom i rukama diže stvari u zrak ili ne , meni ćeš uvijek biti najdraža osoba na ovome svijetu.", rekla mi je tiho.
Prišao sam joj i zagrlio je, a ona mi se nasmiješila.
"Otkako možeš upravljati gravitacijom?", upitala me.
"Od svoje desete godine. Moja bolest je mutirala i izazvala nagle promjene u mom genetskom zapisu. Od tada svake godine, četiri puta godišnje putujem u New York na pretrage liječniku koji bilježi sva događanja u mom organizmu. To je sve što znam i mogu ti reći o tome.", završio sam.
"To bi bilo dovoljno za danas.", zaustavila me. Olakšala mi je situaciju, pošto je nisam želio gnjaviti svojim problemima na njezin rođendan.
"Sretan rođendan", službeno sam joj čestitao poljubivši je.
"Oh, hvala. Početak punoljetnosti ću zasigurno pamtiti do kraja života.", nasmiješila se, spuštajući pogled na ogrlicu koju sam joj poklonio.


***

Sjedila sam na krevetu, odjevena u zelenu majicu na naramenice i smeđu keper suknu do koljena, pospremajući posljednje komade odjeće u kovčeg. Nije me mučilo Tristanovo priznanje već sam bila zbunjena. Pokušala sam shvatiti kako nešto takvo uopće može postojati. Kao djevojčica nisam mogla dokučiti što je dječacima toliko zanimljivo u super junacima poput Spidermana ili Batmana, no sada u dobi od skoro osamnaest godina žudjela sam za pogledom i dodirom jednog od njih.
Oduvijek sam negdje u podsvijesti znala da on nije običan čovjek, samo prolazna duša na ovom svijetu već nešto mnogo više.
Glavom su mi kružile zbunjenost i radoznalost, a bezbroj slika prolazilo mi je pred očima poput crno-bijelog filma. Nisam znala da li ću mu se ikada moći odužiti za to što mi je spasio život. Vjerojatno ću živjeti u nastojanju da to i učinim, no bez većeg uspjeha jer takav se dug rijetko kada vraća.
Ušao je u moj stan, za sobom vukući putnu torbu. Na Floridi smo se spletom okolnosti zadržali duže nego što smo planirali, no sada je bio vrijeme za odlazak.
Trebali smo krenuti svaki svojim putem, no to se činila kao nemoguća misija.
Voljela sam ga previše, iako mu to još nisam rekla, da bih samo tako otišla od njega.
Prišla sam mu bliže, zavlačeći prste i njegovu kratku kosu. Zagrlila sam ga jače no ikada uživajući u mirisu njegove kože.
"Sjećaš li se kada si me upitao što želim za rođendan?", oči su mi zaiskrile, a on se zločesto nasmiješio. Odmaknuo je moju dugu kosu tako da mi pada niz leđa te me stao ljubiti po vratu. Moji razigrani prsti polako su klizili niz njegovu košulju otkopčavajući duge po dugme dok je od spustio naramenicu s mog ramena.
"Jesi li sigurna?", zastao je te me upitao.
"Nikada nisam bila sigurnija.", rekla sam mu prije no što sam nastavila uživati u njegovim poljupcima. Preko moje glave je skinuo zelenu majicu koju sam nosila dok sam ja u drugi kut sobe bacila njegovu košulju. Rukama me uhvatio za bokove te smo nesvjesno započeli još jedan zajednički ples.
Nježno me spustio na uredno posložen krevet ne ispuštajući me iz svog zagrljaja.
Iako je njegova tjelesna masa bila gotovo dvostruko veća od moje, bio je toliko oprezan da nisam osjetila težinu njegova tijela. Njegov je ravan trbuh dotaknuo moje grudi i bili smo bliže jedno drugome nego ikada prije. Sklopila sam oči, a toplina koja se nalazila između nas postajala je sve veća.
(…)

Ležala sam u njegovom zagrljaju gledajući sunce kroz prozor kako izlazi. Bila sam budna već nekoliko trenutaka, no nisam željela ustajati. Jednom me rukom držao oko struka dok je drugom, prstima crtao po mojoj. Polako se nagnuo nada me te me poljubio.
"Dobro jutro.", prozborio je, a ja sam se slatko nasmiješila. Okrenula sam se na drugi bok ne bih li ga pogledala u lice. Oči su mu sjajile poput najskupljeg dijamanta dok mu je tijelo bilo toplo kao i prošle večeri. Uzvratila sam mu poljubac te se privukla bliže uz njega, ne bih li još malo uživala u osjećaju sreće koji me obuzeo.

Velma je grčevito prstima prebirala po drvenoj krunici što ju je držala u ruci. Izmolila je već nekoliko otajstava nadajući se pomoći Majke Božje. Joe joj je bio poput oca pošto nikada nije imala obitelj. Napuštena kao dijete i odrasla u sirotištu, naučila je na gubitke u životu, no Joeova smrti bi je posve dotukla.
Tristan i ja smo sjedili na drugom kraju hodnika besciljno zureći o pod. Joe je bio jedna od prvih osoba koje sam ovdje upoznala i bio mi je veoma drag pošto nikada nikome nije rekao ružnu riječ, uvijek me znao ohrabriti ponekim citatom iz omiljenih mi knjiga. Nevoljko sam podigla pogled i ispred bolničkog sam ulaza ugledala Bridgea koji je svojim staklenim očima pomno promatrao prolaznike ne bi li ga netko pustio u bolnicu, gdje je psima naravno bio zabranjen ulaz.
Vrata bolničke prostorije u kojoj je Joe ležao su se polako otvorila. Doktor guste, smeđe kose s naočalama na nosu je dozvao Velmu, koja je naglo poskočila sa stolice.
Nisam mogla čuti o čemu razgovaraju niti kakvo je Joeovo stanje, no sudeći po izrazu Velmina lica, ono se popravilo.
"Doktor je rekao kako će mu trebati neko vrijeme da se oporavi. Na sreću neće biti težih posljedica, no od sada će morati paziti na prehranu. Može primati posijete, no trenutno spava i samo jedna osoba može biti u prostoriji.",odahnula je.
"Joe je jak. Izvuči će se. Ti idi, mi ćemo te pričekati ovdje.", stisnula sam je za ruku kao znak ohrabrenja. Progutala je knedlu u grlu te se zaputila prema sobi br. 207.
Tristan se promeškoljio na stolici te se na trenutak lecnuo. Nosnice su mu se skupile, a oči suzile. Nije mu godio bolnički miris klora.
"Je li sve u redu?", upitala sam ga podbočivši se na zid, a on je duboko udahnuo.
"Da, samo ne volim bolnice. Niti išta povezano s njima.", rekao je pomalo mrzovoljno. Uočila sam grč na njegovom licu. Pogledom je prošao po prostoriji.
"Možemo li prošetati?", upitao je nakon nekoliko minuta tišine. Nisam mu odgovorila već sam ustala i krenula prema izlazu.
Noć je bila vedra, bez ijednog oblačka na nebu ukrašenom svjetlucavim zvjezdicama. Zavukao je ruke u džepove i zastao gledajući u more. Osjećala sam nelagodu u zraku koja se nije mogla prikriti. Sjeo je na rub stepenice trgovine ispred koje smo se nalazili. Ruke je položio na koljena te me duboko pogledao u oči.
"Nikada ti zapravo nisam rekao pravu istinu o sebi, no ti si unatoč tome, cijelo ovo vrijeme bila dobra prema meni, kao da se poznajemo godinama.", rekao je.
"Zar postoji nešto toliko važno, a da mi to nisi spomenuo?", radoznalo sam upitala, a on je potvrdno klimnuo glavom.
"Ljudi često steknu krivi dojam o meni. U njima se javi sažaljenje i slika koju stvore o meni nije najčešće onakva kakva bih ja želio da bude. I onda, najčešće samo nestanu. Pobjegnu što dalje od mene.", nastavio je prigušenim tonom. Gledala sam ga kako se bori sa svojom savješću. Nisam si mogla predočiti što bi moglo biti toliko odbojno da bez ikakvog glasa pobjegnem od njega.
"Kao dvogodišnjaku mi je dijagnosticiran autizam.", izustio je ostavivši me bez riječi. Blijedo sam gledala u asfalt ispod mojih nogu.
"Ali kako? Ti nisi…"
"Socijalno odsutan? Liječnici su mi dijagnosticirali poseban oblik, savantizam. Ljudi koji boluju od tog oblika obično su genijalci za jedno područje dok su za ostala na nižem nivou razvoja od prosječnih ljudi. Moj dar je bila glazba. Sa tri godine sam na klaviru, bez notnih zapisa mogao odsvirati i skladbu duljine od nekoliko desetaka minuta, a sa pet sam skladao svoju prvu sonatu.", započeo je sa pričanjem svoje životne priče. Nije mu bilo lako, no odlučio je da znam svaki detalj.
"Ne moguće. Ti si inteligentniji od većine naših vršnjaka. Ti nisi tabula rasa*."
"Moja je bolest kroz godine mijenjala svoj tijek te se razvila u nadareni savantizam. Znanstvenici tvrde da su takav, ali lakši oblik imali Mozart i Einestein, no moj slučaj nikada nisu posve razriješili. Naravno, glazba je i dalje ostala moje najjače područje, no ni na ostalim nisam zaostajao. Prošao sam razna testiranja, programe, no bez rezultata. Moji su roditelji potrošili tisuće dolara sam kako bi saznali što se događa sa mnom, no svaki nam je liječnik rekao isto ; nisu željeli imati posla sa mnom te su u brojne medicinske kartone zapisivali kako nisam bolestan već da sam indigo."
Osjetila sam valove pitanja koja su navirala u mojoj glavi, no i dalje nisam znala koje izabrati. Sjedili smo u tišini, nekoliko minuta, možda čak i desetak.
"Ti si budala.", konačno sam prozborila. Ljuto sam ustala sa stepenice i obrisala prašinu kamenčiće koji su se nakupili na mojim hlačama.
"Ovakvu reakciju nisam očekivao.", širom je otvorio oči gledajući me sumnjičavo.
"Oprosti, ali budala si. Ne želim da me krivo shvatiš, no moram priznati da se osjećam pomalo uvrijeđeno jer sam to doznala tek sada. Zar si mislio da više nećemo biti prijatelji ako mi kažeš istinu?", prekrižila sam ruke na trbuhu.
"Možda.", odgovorio je kratko.
Uhvatila sam za čelo i maknula snop šišaka koje su mi padale preko očiju. Nisam bila ljuta, bila sam razočarana. Tristan, kojeg sam smatrala osobom od povjerenja odjednom je nestao. Tijekom ova dva mjeseca zbližili smo se, možda i previše za taj kratki period, no boljela me činjenica da iako samo pričali o svemu, on mi je prešutio najvažniju činjenicu. Nisam imala što reći, stoga sam brojala u sebi što je na mene djelovalo kao blaga psihoterapija. Okrenula sam se na peti i stala marširati u smjeru zapada dok me Tristan ubrzanim korakom pratio.
"Rebecca, čekaj!", viknuo je te me povukao za zapešče ruke. Poskočila sam na mjestu sudarivši se s njegovim tijelom. Košulja koju je nosio imala je miris ebanovine, čija je slatka nota bila opijum za moje nosnice.
" Ako želiš da budem posve iskren, onda ću to i biti, samo zato da i ti ne budeš jedna od onih koji su otišli. Želiš li još uvijek znati zašto sam došao na Floridu?", upitao je držeći me za ruku dok je mnome prolazilo tisuće trnova nemira i uzbuđenja.
Nisam bila u stanju išta izgovoriti, stoga sam klimnula glavom.
"Došao sam jer sam vjerovao da sam u tebi pronašao osobu na koju se mogu osloniti, kojoj mogu vjerovati. Danas, teško da mogu zamisliti i jedan dan bez tvog blistavog osmijeha ili sjaja očiju. Gadila mi se i sama pomisao što bi ti se sve moglo dogoditi ovdje, bez ičije zaštite. Molba tvog oca bilo je samo objašnjenje mog odlaska koje sam uputio ostalima. Znam da sam pogriješio i žao mi je, stoga vjerujem da bi bilo sebično od mene zatražiti te da me ne razočaraš kao što sam ja tebe. Mogu odgovoriti na svako tvoje pitanje, no treba mi vremena. Korak po korak.", dovršio je stavljajući topao dlan na moje lice. Zažmirila sam ne bi li mi to pomoglo da dođem do daha.
"Ti si jedna slatka budala.", prozborila sam tiho, što je na njegovu licu izmamilo širok osmijeh. Privukao me bliže sebi te me po prvi puta poljubio. Usne su mu bile tako glatke i tople, a savršeno su pristajale mojima. Rukama sam ga obgrlila oko vrata zaželjevši da ovaj trenutak nikada ne prestane.

tabula rasa* (lat.)- prazna ploča

Dva mjeseca kasnije…

Osjećao sam umor na svojim leđima, no san kao da je bježao od mene. Dok su galebovi pravili pravilne krugove iznad površine mora koja se ljeskala na suncu, ja sam ležao na pješčanoj plaži. Rano jutro, kada je tišina poput remena stezala zrak
bilo je jedino doba dana kada sam mogao pronaći svoj unutarnji mir. Modro nebo bilo je posve čisto, a ja sam iz ruke ispuštao na tisuće zrnaca pijeska.
Pokušao sam shvatiti što mi daje nadu da vjerujem. Jesam li postao toliko očajan da postajem uvjeren kako će mi Ona pomoći? Možda sam posve na krivom putu, daleko od prave istine. Gubim li vrijeme? Možda. Ipak čak i da nije tako, volim vjerovati da je ona spas jer nikada mi prije nije toliko bio stalo.
Biti savant nije nimalo lako. Peklo me je saznanje kako mi nitko ne može ponuditi odgovor na pitanje od čega zapravo bolujem.
Dok sam bio dijete, moji su se roditelj pomirili s činjenicom kako nikada neću moći funkcionirati bez tuđe pomoći, no onda sam preko noći postao čudo. Iz socijalne otuđenosti razvio se talent kakvog nitko do tada nije poznavao. Božja kazna ili dar? Ne znam, no živjeti s time nije lako. Sažaljenje, koje je okolina pokazivala prema meni pretvorilo se u divljenje. Unatoč svemu nisu mi se povratili pravi osjećaji za vrijednost.
Sama činjenica da ljudi kao što sam ja na cijelome svijetu ima tek nekoliko, otežavala mi je situaciju. Njih dvoje, troje moglo je biti bilo gdje ; u prašumi Amazone, snježnom Sibiru ili suhoj Sahari. Imao sam namjeru potražiti ih, no pitanje je koliko je realno na takvom putovanju očekivati uspjeh.
Otvorio sam oči. Nebo je poprimilo kristalno modru boju , a sunce se sve brže uzdizalo prema obzoru. Udahnuo sam morski zrak i stao se poigravati valovima.
Poigravanje s prirodnim silama moglo mi se odbiti o glavu, no nisam previše mario za to. Volio bih da je sve ovo samo ružan san iz kojeg se mogu probuditi i nastaviti normalnim životom. Kako bi li bilo lijepo da je moj život samo san, a Ona dobra vila iz bajke.

* * *

Budilica je naglo poskočila na noćnom ormariću od hrastovine. Rukom sam je oborila na pod te se okrenula na bok ne bih li još malo odspavala. Plahtu, koja me ugodno hladila privukla sam bliže sebi. Znala sam kako moram ustati, no slatka želja za snom bila je jača. Osjetila sam strujanje povjetarca po koži i miris soli koji se širio prostorijom. Vrata terase bila su širom otvorena, a sunčeve zrake su se nesigurno probijale kroz modro plave zastore koji su vijorili na vjetru. Osjećala sam se kao da lebdim na pahuljastom oblaku, iznad svih nesreća na ovome svijetu. Šum valova dopirao je s plaže praćen dječjim smijehom. Prisjetila sam se prošlog ljeta i godišnjeg odmora u Grčkoj. Iako sam većinu vremena provodila sama, istražujući otok na kojem smo se nalazili, uživala sam u tome. Fotografiranje, kupanje na osamljenim plažama i penjanje na bijelim stijenama pružali su mi neopisiv užitak.
Florida je bila posve drugačiji svijet. Šarene reklame na svakom koraku, masovni turizam i skupi restorani bili su potpuna suprotnost malenom grčkom otočiću.
Srećom nisam bila na godišnjem odmoru jer u suprotnom nisam sigurna bih li pronašla odgovarajuću zabavu. Prenula sam se iz sna vrativši se u stvarnost.
Ustala sam iz kreveta sneno lelujajući po prostoriji. Izašla sam na terasu te se poput mačke protegnula. Jutros je more bilo valovitije i razigranije nego li prijašnjih dana.
U glavi sam prekrižila još jedan dan manje do odlaska u Liverpool. Kako moj radni vijek na Floridi neće biti dugog vijeka počela sam razmišljati o skoroj budućnosti.
Nisam znala kako vlastitoj majci reći da želim ostati živjeti s njom jer me moj otac ne tretira onako kako bih voljela. Bila sam svjesna da se mojoj baki i djedu ta odluka neće nimalo svidjeti pošto imaju mišljenje kako moja majka nije dovoljno sposobna osoba da se sama brine o odgoju djeteta.
Gledajući djevojčicu kako veselo trčkara po plaži sjetila sam se svojeg djetinjstva.
Mama me je često vodila na razne igrokaze, a kasnije bismo otišle u slastičarnicu na komad Sacher torte koja je bila moj omiljeni kolač. Prisjetila sam se kako je svake večeri prije spavanja izmišljala vlastite priče ne bi li me umirila. Nedjeljom popodne bismo obavezno odlazili u šetnju parkom. Dok su moji roditelji, još tada sretno zaljubljeni veselo čavrljali na klupici, ja sam se ljuljala na ljuljački ili igrala u pijesku.
To razdoblje mog života pamtit ću kao najljepše i najbezbrižnije.
Na nesreću, morala sam prebrzo odrasti. Izgubila sam svoju najdražu lutku Polly i medvjedića Bea, a time i djelić djetinjstva koji sam nosila uza se.
"Teta Becca pogledajte što smo pronašli!", veselo su uskliknula djeca koju sam čuvala na plaži dok su njihovi roditelji razgledavali okolicu ili uživali u wellnessu.
Prišao mi je omaleni dječak držeći u ruci kanticu s vodom u kojoj se nalazila morska zvijezda. Uplašeno je micala svoje krakove.
"Smijemo li je zadržati?", upitala je djevojčica kovrčave crvene kose.
"Nažalost ne. Morska zvijezda bi uginula kada je ne bi vratili u more. To je njezin dom.", objasnila sam im na najjednostavniji način.
"Oh, dobro onda. Dođi Timmy idemo je vratiti u more.", djevojčica je rekla dječaku.
Veselo su potrčali prema plićaku opraštajući se s morskom zvijezdom. Pogledala sam na ručni sat i uvidjela kako su roditelji ove djece zakasnili gotovo pola sata.
Mališani su me na odlasku zagrlili, a roditelji mi zahvalili.
"Tvoje radno vrijeme još uvijek traje?", Tristan se prikrao iza mojih leđa.
"Radim prekovremeno, no sumnjam da će mi i to platiti. Što si ti radio cijelog dana?
Nije te bilo kada sam se ujutro probudila", počela sam pospremati svoje stvari u torbu koje su se nalazile na plastičnoj ležaljci.
"Bio sam ovdje, na plaži kao spasilac. Otišao sam rano ujutro, stoga te nisam želio buditi.", rekao mi je. Ispod jedne ruke je nosio plastičnu plutaču sličnu onima iz Baywatch-a , a na bijeloj je majici imao znak crvenog križa.
"Iskreno se nadam da nije bilo žrtava.", našalila sam se na njegov račun. Tristan se samo nasmiješio ne djelujući nimalo uvrijeđeno.
"Želio bih te pitati nešto…", započeo je nesigurnim tonom.
"Tristan!", iz daleka se začuo glas plavokose djevojke koja je trčala u našem smjeru.
Nisam je poznavala, no pretpostavila sam kako i ona radi u odmaralištu zbog svoje bijele uniforme koju je nosila.
"Posvuda sam te tražila. Voljela bih kada bismo mogli razgovarati, nasamo.", rekla je zvonkim glasom gledajući me ispod obrva. Nisam znala koju je namjeru imala, no na meni je bilo da se "izgubim".
"Oh da, svakako. Vidimo se kasnije Tristane.", mahnula sam mu te se okrenula na peti. Hodajući prema odmaralištu skinula sam naočale koje sam zatakla o svoju kosu.
Osjetila sam glad i neugodan zvuk želuca koji je bio željan toplog obroka.
Velma je kao i obično radila u kuhinji koja je začudo zjapila prazna. Uzela sam plastičan pladanj, dohvatila tanjur te uzela porciju današnje večere.
"To si ti malena, nisam te očekivala.", rekla je nasmiješena Velma čisteći stolove.
"Ogladnjela sam., što zapravo i nije čudno nakon ovakvog dana.", sjela sam za prvi prazan stol te odložila pladanj na njega. Dohvatila sam vilicu i namotala nekoliko špageta u umaku od rajčice oko nje.
"Gdje je mali Tristan? Danas nije bio ovdje, a on je soba sa velikim apetitom.",upitala me nakon kraće stanke. Slegnula sam ramenima praveći se da ne znam gdje je. Osjetila sam kako mi nije svejedno što je ostao sam na plaži s plavušom za kojom bi se svaki normalan dečko okrenuo. Opet, s druge strane nije imao nikakvu dužnost biti uvijek kraj mene iako ga je moj otac poslao da me "čuva".
"Oprosti što sam se zadržao, nisam znao da će me Nicol tražiti.", rekao je zatvarajući vrata blagovaonice za sobom. Ubrzao je korak i sjeo na slobodnu stolicu za mojim stolom. Uspuhao se, stoga je pokušavao umiriti disanje.
"Znala sam da ćeš doći. Podgrijat ću ti pileću juhicu.", iza kuhinjskih vrata je promigoljila Velma zadovoljno se smješkajući.
"Nema veze. Ionako sam planirala sama otići bez da me gospođica lijepo zamolila.", nesvjesno sam okrenula očima, a Tristan se poput malog djeteta zacerekao.
"Pozvala me na krijes, ovdje na plaži u subotu. Ako sam shvatio to bi bila kao neka zabava povodom kraja ljetne sezone.", rekao je kao da nije bio potpuno siguran u ono što misli dok sam ja potpuno smetnula s uma da u nedjelju putujem u Liverpool. Skamenila sam se na stolici jer nisam imala nikakav plan za budućnost. Upisi za koledž su odavno prošli, stoga ću morati pauzirati jednu godinu. Nisam znala kako reći mami svoju namjeru da planiram ostati živjeti kod nje. Bila sam uvjerena kako bi ona s veseljem podržala moju odluku, no znala sam kako moja baka i otac ne bi bili oduševljeni. Našla sam se pred nizom problema koje sam trebala riješiti u kratkom vremenu, no bez ičije pomoći.
"Ah da, pričala mi je Velma da je to tradicija. Posljednje subote u kolovozu, mladež koja radi u odmaralištu slavi kraj ljetnog rada.", prisjetila sam se priče koju mi je ispričala još na početku srpnja kada sam stigla ovdje.
"Jesi li pristao?", upitala sam ga nakon kraće stanke.
"Nisam. Rekao sam joj da imam već nešto u planu. Zapravo, mislio sam da nas dvoje odemo zajedno.", snizio je ton gasa pošto je u blagovaonicu ušlo nekoliko mladića i djevojaka koji su imali namjeru večerati.
"U redu.", pristala sam , a usta su mi se razvukla u širok osmijeh.
Trenutak kasnije, začuli smo zvuk čaše koja se razbila na podu. Velma je polako odškrinula vrata kuhinje u rukama držeći telefon.
"Zvali su iz bolnice. Jo je imao srčani udar.", rekla je tiho gledajući nas suznim očima.

Kazaljka zidnog sata zaustavila se na broju tri. Glazba koja je plesala zrakom lokala odavno je utihnula, a gosti su pošli prema svojim sobama. Brisala sam posljednju čašu prije odlaska na počinak. Lagano sam se njihala u ritmu koji su stvarali valovi udarajući o pješčanu obalu. Mjesec i zvijezde izgledali su sneno, a topli je povjetarac zibao mirisne grane palmi. Tristan je sjedio za stolom načinjenim od bambusova drveta. Omlet koji se nalazio na njegovu tanjuru polako je nestajao, a čaša sa sokom od ananasa bila je napola prazna. Dva dugmeta njegove bijele košulje bila su otkopčana, a rukavi podvinuti do laktova. Kosa boje kore drveta savršeno je pristajala uz maslinaste, keper bermude koje je nosio. Izgledom je odavao kako nije jedan od pripadnika "zlatne" mladeži Floride. Nakratko sam prestala s promatranjem kako bih vlažnom krpom prebrisala šank. Polako je ustao, napravio tek nekoliko koraka i sjeo na barsku stolicu. Tanjur je odložio tik do mojih ruku koje su i dalje neumorno radile. Koža mi je bila suha i ispucana, no to nije umanjivalo moju volju za poslom. I dalje sam šutjela, osluškujući more bojeći se išta ga pitati. Toliko me toga zanimalo, no riječi jednostavno nisu navirale. Znala sam da je došao s nekim razlogom, s nekom namjerom, no pitala sam se želim li to uistinu doznati. On je pak izgledao toliko smireno i samouvjereno kao nitko koga sam prije poznavala. Na mom se licu ipak mogla iščitati netrpeljivost. Napuštanje Charlestona nije bila mala stvar, no morala sam razgovarati s nekime unatoč tome što nisam znala mogu li mu posve vjerovati. Tristan je bio moj kolega iz klupe kojeg nisam poznavala najbolje, no u njegovim se očima vidjelo da nije zla osoba. Prekrižio je ruke na trbuhu i izdahnuo.
"Vjerojatno očekuješ da ću ti reći razlog svog dolaska, no to će morati pričekati.", prvi je progovorio nimalo oklijevajući. Pogledala sam ga i zbunjeno odmahnula glavom.
Ispod ladice s novcem sam izvukla snop ključeva. Zajedno smo krenuli prema izlazu nakon što sam ugasila sva svijetla i provjerila ostale brave. Zaključala sam glavni ulaz koji je dijelio lokal od ljetne terase. Niz pjeskovitu smo plažu krenuli prema hotelu. Stopala sam snažno utirala u pijesak što me dodatno usporavalo.
"Kako je Rachel?", nisam odoljela, a da ga ne upitam to pitanje. Podigao je desni kutak usana i blago se nasmiješio.
"Recimo da ples po stolu nije ostavio trajne posljedice na njezino zdravlje. Ipak još uvijek ne može preboljeti to što si joj uništila kreditnu karticu.", rekao mi je na rubu smijeha. Prije odlaska bila sam toliko ljuta da sam podigla sav iznos sa njezine kartice koju sam kasnije prerezala škarama. Znala sam da to možda i nije bilo lijepo od mene, no imala sam potrebu iskaliti svoju ljutnju.
"To je ionako samo 3000 dolara tj. jedan par Versache cipela iz ljetne kolekcije.", pokušala sam umanjiti svoju krivnju. Tristan je prstima prošao po vrhovima kratke kose te odmahnuo glavom kao da ne vjeruje mojoj priči.
"Znaš u školi kruži trač da si otišla u Texas s grupom kamiondžija te da radiš kao konobarica jednom Saloonu.", dodao je.
"Ljudi zaista imaju lijepo mišljenje o meni.", nesvjesno sam okrenula očima. Bila sam svjesna činjenice da moj ugled u školi nikada neće biti na razini Racheline popularnosti, no nisam mislila da me ljudi smatraju takvom osobom.
Svjetla hotela kojem smo se približili mogla su se s pravom natjecati protiv onih kockarnica iz Las Vegasa. Fontana ispred glavnog ulaza slijevala je snopove šarenih kapljica vode koje su činile dugu. U dvorištu hotela, daleko od blještavila i glamura koje je odmaralište nudilo nalazila su se tri dvokatna objekta poslagana u polukrug.
Umjetno posađena zelena trava bila je ista kao i na golf igralištima dok su se ležaljke za sunčane našle uz bazen čija se površina vode bljeskala na mjesečini. Kamenom popločenim stepenicama smo se popeli do drugog kata, zgrade broj dva.
"Moram ti nešto priznati.", rekao je pomalo neugodnim tonom nakon što smo zastali ispred ulaza mog stana.
"Od sutra počinjem s radom ovdje. Znam da misliš kako nemam razloga za to pošto je moja financijska situacija čista , no jednostavno ne mogu podnijeti pomisao što ti se sve može dogoditi ovdje.", odahnuo je.
"Bojim se da ne živimo u Srednjem vijeku, niti sam ja ucviljena dama koja treba viteza koji će je spasiti iz ralja krilatog zmaja. Cijenim tvoju brigu i drago mi je što ću konačno imati društvo, no ne moraš biti toliko zbrinut za mene."
"Zapravo, to nije moj problem. Tek sutra dobivam stan na korištenje tako da nemam gdje prenoćiti.", usporeno je govorio nervozno trljajući dlanovima. Pogledala sam u nebo, stisnula oči u postavila se u pozu antičkog mislioca.
"Pa…Ležaljke uz bazen uvijek su slobodne.", nacerila sam se. Iz džepa sam izvukla ključeve dok je on još uvijek čekao moj odgovor. Prstom sam u kazala da krene za mnom. Zatvorila sam vrata i upalila svijetlo.
" Možda nije zgodno, no kauč je najbolje što ti mogu ponuditi. Jedino ako ti smeta to što ćemo spavati u istoj prostoriji. U tom ti slučaju jedino preostaje ležaljka uz bazen.", osovila sam ruke na bokove željno iščekujući njegovu reakciju. Poput dječaka se zaletio prema kauču i sigurno sletio na ljubičaste jastučiće.
"Bit će i više nego udobno.", rekao je zadovoljno. Pogledom je proletio po prostoriji tražeći daljinski upravljač. Dohvatio ga je sa stolića na kojem se također nalazio i telefon te uključio televizor.
"Ako si gladan ili žedan slobodno se poslužiš frižiderom. Na trenutak ću te ostaviti samog, no ubrzo se vraćam.", rekla sam mu i krenula prema kupaonici. Otuširala sam se te odjenula kratke hlače i ružičastu majicu koja mi je bila za dva broja prevelika. Četkicom sam trljala o zube pritom stvarajući snježno bijelu pjenu.
Tek mi je tada prošlo kroz glavu da je Tristan u mom stanu, na kauču i gleda reprizu popodnevne emisije Larrya Kinga. Nacerila sam se na pomisao kako mi vjerojatno većina djevojaka Gimnazije Charleston zavidi dok se to baš i ne bi svidjelo mom ocu.
Ispljunula sam kalodont i isplahnula usta hladnom vodom. Lice sam namazala hidrantom kremom, počešljala kosu te izašla iz kupaonice.
Tristan se nije pomaknuo iz položaja u kojem sam ga posljednji put vidjela osim što je ovoga puta pažljivo pratio vijesti na CNN-u. Odmaknula sam pokrivač s madraca i sjela na krevet. Ugasio je televizor i odložio daljinski upravljač. Pogledao me i odmjerio od glave od pete baš kao i prvi puta kada smo se sreli.
"Što?", zbunjeno sam upitala odmahujući glavom.
"Ništa. Izgledaš umorno. Prirodno i umorno.", rekao je blago se osmjehnuvši.
"Imaš pravo, možda je vrijeme da krenemo na spavanje. Sutra je novi radni dan.", nastavila sam . Ugasila sam noćnu lampicu te se zavukla pod pokrivač. Nakratko sam osluškivala ritam njegova disanja, no umor me ubrzo dotukao, stoga sam zaklopivši oči veoma brzo zaspala.

* * *

Breskva, koja je malo prije ležala na ostalom voću u posudi, lebdjela je iznad stolića.
Pogledom sam je zadržavao u zraku ubijajući dosadu koja me obuzela. Iako sam osjećao umor, nisam mogao zaspati, što zbog tople klime i svjetlosti koja je navirala kroz poluotvoren prozor. Pogledom sam spustio breskvu u posudu te se nastavio igrati sjenkama koje su se pružale na stropu. Prstom sam crtao nejasne oblike pokušavajući nacrtati remek djelo koje ljudska ruka još nije stvorila. Rebecca je odavno utonula u san, no miris maline koji je donijela sa sobom nije jenjavao.
Spavala je mirno, kao da leži na pahuljastom oblaku. Nekoliko se puta okrenula na bok, a zatim ponovo na leđa. Disanje joj je bilo pravilno i skladno. Tiho sam ustao sa kauča ne bih li je izbliza promotrio. Koža koja je prije samo nekoliko tjedana bila poput mlijeka, sada je počela poprimati brončani ten. Kosa boje čokolade razlila se po bijelom jastuku, a njezino je lice bilo potpuno opušteno. Bila je posebna, posebnija nego bilo koja druga djevojka koju sam sreo. Često nije bila svjesna svojih vrlina koje su je krasile, no bila je poput mladog cvijeta. Poželio sam prstima proći kroz njezinu dugu kosu, ali volja samokontrole bila je jača. Možda sam u tom trenutku izgledao kao serijski ubojica ili provalnik koji želi ubiti nevinog svjedoka, no nije bilo tako.
Želio sam biti blizu nje jer mi je davala nadu. Vjerovao sam da ću uz pomoć nje konačno otkriti sebe i misao koja me vodi kroz život. Uspravio sam se i još je jednom nakratko pogledao. Zatim sam se okrenuo na peti i krenuo prema kauču. Legao sam postavivši ruke iza glave. Sunce je počelo izlaziti iznad obzora odvajajući se od mora.
Zatvorio sam oči i pokušao misliti ni na što.

Sunce je od ranog jutra okupalo poluotok Floridu zlatnim sjajem. Zrak je bio iznimno topao, a tirkizno plavo more ugodno za kupanje. Galebovi su se nadvili nad brodove koji su se vraćali s ranojutarnjeg ribolova ne bi li zaradili svoj doručak.
Razgrnula sam zavjese s prozora i svoj pogled usmjerila prema prekrasnom zaljevu punom brodova. Stanovi koje smo dobili na korištenje bili su lijepo uređeni, možda čak i bolje od samih hotelskih prostorija. Zidovi su bili modo plave boje koja je odmarala oči. Kupaonica je bila savršeno čista i higijenski sigurna, a podovi ulašteni do sjaja dijamanta. Ružičasta posteljina sa cvjetnim uzorkom bila je jedini detalj preko kojeg nisam mogla prijeći. Ormari su bili nešto stariji od ostatka namještaja i vrata su prilikom otvaranja škripala, no ako ništa drugo bili su veoma prostrani.
Dohvatila sam kožnu torbu koja se nalazila na donjoj polici, tik uz cipele. Iz nje sam izvukla mobitel koji je bio pretrpan porukama zabrinute obitelji i propuštenih poziva. Otkako sam stigla u odmaralište potpuno sam zaboravila na to komunikacijsko sredstvo koje mi začudo nije nedostajalo. Mamino se ime na zaslonu pojavilo čak 30 puta, tatino 20, dok su ostali pozivi i poruke bile od radoznalih prijatelja. Legla sam na krevet i otipkala poruku mami. Osjećala sam dužnost da joj javim kako je sve uredu. Istu sam poruku proslijedila Noah i Tristanu iako su znali gdje sam, no očito to saznanje nisu željeli podijeliti čak ni sa mojim roditeljima.
Zatim sam isključila mobitel i sakrila ga ispod jastuka. Maleni se biper oglasio u džepu moje bijele mini suknje, koja je bila sastavni odjevni predmet odmarališta u kojem sam radila. Nevoljko sam ustala sa kreveta znajući kako je moja popodnevna pauza završila. Svakoga sam dana obnašala razne dužnosti ; čuvanje djece za vrijeme dok njihovi roditelji razgledavaju okolicu, pranje tanjura u kuhinji, dočekivanje gostiju na recepciji ili pak spasilac na plaži. Pojurila sam niz stepenice pritom umalo srušivši starog Joa koji već trideset godina radi i živi u hotelu cijele godine. Sreća mu je okrenula leđa 1979 godine, kada ga je žena ostavila, odvela djecu i uzela svu imovinu. Ono malo što je njemu ostalo odlučio je prepisati na svoju djecu. Ubrzo nakon toga dobio je otkaz u srednjoj školi gdje je radio kao profesor književnosti.
Jedino što je imao bio je pas Bridge, torba s knjigama i karta za Miami.
Otkako je stigao ovdje, nije napustio hotel. Sve što je trebao imao je ovdje; posao, krov nad glavom , hranu i liječnika. Jo je bio najplemenitiji zaposlenik hotela i to bez konkurencije. Uvijek bi svakoga pozdravio i za dobro jutro mu uputio osmijeh.
"Ispričavam se. U žurbi jednostavno nisam vidjela da ste i vi ovdje.", ispričala sam se nakon što sam zamalo jadnog starca pogurnula niz stepenice.
"Sve je u redu gospodična. Znam ja da ste vi mladi puni života te da su vam i 24 sata dnevno premalo za sve što planirate učiniti. Kol'ko dugo planirate ostati tu?", upitao me staklenim pogledom dok su se bore na licu razvukle u osmijeh.
"Do jeseni, a dalje tko zna.", slegnula sam ramenima. Otkako sam napustila Charleston potpuno sam se opustila. Nisam bila opterećena ljudima i vremenom. Živjela sam iz dana u dan pa što bude. Svakodnevno sam se budila bezbrižno i sa smiješkom, kao da to više nisam bila ona stara, ogorčena ja.
"Znate kaj gospodična Rebecca? Velma mi je rekla da volite čitati, pa sam mislil da bi vam se ovo moglo sviđati.", iz džepa pregače koju je nosio, izvukao je knjigu pomalo istrošenih korica, stariju preko dvadeset godina, no u još uvijek dobrom stanju.
"Evo, to vam poklanjam. Mali znak zahvalnosti za onaj ručak koji ste mi skuhali neki dan i za kaj ste me mijenjali na poslu dok sam bil kod doktora.", pružio mi je knjigu s čijih sam korica jasno mogla iščitati naslov; W.Shakespeare, Hamlet.
"Hvala vam, no ne trebate mi zahvaljivati. To je bila samo moja dobra volja.", rukom sam dohvatila Hamleta i na brzinu ga prelistala.
"Kaj god. Rijetko je ko tak dobar prema starom Jou i Bridgeu, kak' vi. Ne bi vas štel zadržavati pošto sam primjetil da se žurite nekam.", odmahnuo je jednom rukom.
"Posao neće pobjeći. Ugodan dan vam želim i još jednom hvala.", zahvalila sam se i krenula dalje niz hodnik. U potpunosti sam razumjela jadnog Joa koji je bio sam, baš kao i ja. Suosjećanje koje sam razvila bilo je veliko i trudila sam se pomoći mu.
Upravitelj odmarališta me čekao u prizemlju sa mojim popodnevnim zadatkom.
Radno vrijeme sam trebala provesti radeći kao konobarica i pomoćnica za šankom. Pozdravila sam recepcionarku Mary koja mi je uručila ključeve malenog autića za golf kojim sam trebala stići na svoje odredište. Lunch bar u kojem sam radila nalazio se u uvali, na pješčanoj plaži koja je izvrsno poslužila za razne tulume koje su organizirali mladi gosti hotela. Plavuše u malenim kupaćim kostimima, nabildani surferi u «havajkama» bili su vjerojatno najvjerniji posjetitelji tog prostora.
Ušla sam na stražnji ulaz i javila se Marku koji je bio moj današnji šef. Iz komode sam izvukla čistu pregaču, zavezala je oko struka te dohvatila pladanj. Iz džepa sam dohvatila maleni blokić i kemijsku olovku. Posao konobara nisam smatrala unosnim zanimanjem, no za njega su trebali dobri živci. Sto ljudi, sto ćudi pa tako i sto različitih gostiju dnevno. Neki traže izričito dijetnu kolu, dok drugi ne žele da njihov pomfri začinimo kečapom pošto samo oni znaju pravilan omjer po porciji.
Iako je bila tek sredina tjedna, bar je bio pun kao u petak navečer. Mijenjala bih različite pozicije ; pranje čaša, posluživanje ili pak spremanje koktela.
"Becca preuzmi stolove 4,5,7. Alice je morala ranije otići, stoga ćeš večeras imati više posla, no ne brini bit će ti plaćeno.", rekao mi je Mark
Ostavila sam se čaša, svezala kosu u rep i krenula na posao. Za stolom broj 4 sjedila su 4 mladića, po slobodnoj procjeni mlađa od 21 godinu. Kosa im je još uvijek bila mokra, a koža preplanula od sunca. Pretpostavila sam kako žive u okolici.
"Dobar dan. Čime vas mogu poslužiti?", ljubazno sam upitala na što su sva četvorica prasnuli u smijeh. U čudu sam podigla jednu obrvu i ponovila isto pitanje.
"Tri tequile i jedna piva. Mislim da bi to bilo sve, srce.", obratio me se jedan od njih, plave kose i biserno bijelih zubi.
"U redu, no prvo ću vas zamoliti za osobne.", rekla sam im odlučnim tonom pošto ne volim da me se naziva srce, dušo i sličnim sladunjavim nadimcima osim ako nismo veoma bliski, što s ovom gnjidom zasigurno nisam bila. Ustao je i prišao mi bliže. Iz novčanika je izvadio dvadeset dolara spremno ih odlažući na pladanj koji sam držala. Zelenim okom mi je namignuo i potapšao po leđima.
"Za ovo nitko ne mora znati. To će biti naša mala tajna, u redu?", zločesto se nasmiješio. Okrenula sam očima i maknula njegovu ruku s mog ramena.
"Mark! Mislim da mladoj gospodi neke stvari nisu jasne.", dozvala sam Marka koji je posluživao stol do njihovog. Plavokosi mladić je uzeo dvadeset dolara kojima me pokušao podmiti te pokretom ruke pokazao ostalima neka ustanu jer je vrijeme za polazak. Okrenula sam se na peti i krenula prema šanku. Nakon nekoliko sati neprekidnog rada konačno sam imala priliku sjesti i odmoriti noge. Otpila sam nekoliko gutljaja vode pošto je sparina bila nemoguća. Glavu sam položila na ruke i duboko uzdahnula. Bila sam umorna i željela sam se što prije vratiti u hotel.
"Oprostite, mogu li ovdje naručiti limunadu, bez šećera molim.", upitao me muški glas. Polako sam podigla umoran pogled i ugledala Tristana kako sjedni stoji s druge strane šanka. Kratka košulja koju je nosio isticala je njegove jake, glatke ruke.
"Što ti radiš ovdje?!", zgroženo sam upitala. Nisam se nadala da će me itko potražiti.
"Na odmoru sam. Zapravo od sutra sam tvoj kolega.", nasmiješio se.
"Kako si m uopće našao?", upitala sam ga i otpuhnula pramen kose koji se nalazio na mom licu. Pogledao je lijevo, a zatim desno te ne nagnuo bliže.
"Jesi li čula za telepatiju? Znaš, posjedujem šesto čulo.",odgovorio je šaljivim tonom.
Odložila sam krpu koja se nalazila u mojoj ruci. Prošla sam kroz vrata slična onima kakva imaju kaubojski saloni na crtanim filmovima. Prišla sam mu i bez razmišljanja ga zagrlila. Imala sam tu potrebu pošto mi je on bio najbliža osoba u ovom trenutku.
Reagirao je poprilično zbunjeno, uz spontani smiješak, no uzvratio je zagrljajem.
"Oprosti. Trebalo mi je ovo. Zapravo, lagala bih kada bih ti rekla da mi nije drago što si ovdje pošto trebam nekoga za razgovor. Samo što ne znam odakle bih počela", objasnila sam mu sjedajući na stolicu. Privukao je čašu žutog napitka i ispio gutljaj.
"Najbolje otpočetka. Imamo cijelu noć za razgovor.", pogledao je prema obzoru gdje se sunce polako počelo stapati s morem.

Bolnička je čekaonica bila prepuna zabrinutih ljudi koje su liječnici pokušavali smiriti. Medicinske sestre su na recepciji odgovarale na broje pozive. Iako nisam često boravila ovdje primijetila sam da je ova noć za njih bila posebice burna.
Zvuk bolničkih kola svake je minute ispočetka ispunio prilaz i ulaz u bolnicu.
Sjedila sam na jednoj od onih neudobnih i plastičnih stolica koje su čavlima bile pričvršćene za zid. U ruci sam grčevito stiskala kartonsku čašu u kojoj se nalazila crna kava. Do mene se nalazio Tristan koji je upravo ispijao gutljaj već spomenutog napitka. Iako se nije dogodilo ništa strašno što bi moglo ugroziti Rachelin život znala sam da će kao i uvijek krivnju svaliti na mene. Ako biste pitali Allison ja sam bila ta koja je odgovorna za Rachel i njezino ponašanje, baš poput dadilje. Liječnica me je pozvala da dođem u sobu gdje je ležala Rachel. Pogledala sam Tristana, no on je samo odmahnuo glavom. "Pričekat ću te ovdje, sve će biti u redu.", pokušao me ohrabriti iako nisam bila baš sigurna u to. Kartonsku sam čašu bacila u koš za smeće te sam laganim hodom krenula prema bolničkoj sobi. Pred očima mi se stvorio prizor pijane Rachel kako pada sa kuhinjskog stola u blagovaonici obitelji Smith. Te je večeri popila mnogo barem po riječima Simona koji ju je pokušao odvući od čašice, no Rachel se pokazala kao veoma tvrd orah. Odškrinula sam masivna vrata. Tata je jednom rukom obgrlio Allison koja je u šaci stiskala rupčić dok je drugom rukom milovala Rachelinu. Njezine zelene suzne oči susrele su se s mojima pomalo zbunjenima. U isti je tren odstupila od kreveta te mi prišla bliže. Izgledala je ljuto.
"Pustila sam je na tu zabavu samo zato što sam vjerovala da ćeš paziti na nju.", uprla je kažiprstom u moje lice dok joj je bora na sredini čela podrhtavala.
"Mama, nije Rebecca kriva..", Rachel je pokušala olakšati cijelu situaciju.
"Dušice, nemoj se naprezati, sve će biti u redu. Da si bila kraj nje i da si je spriječila da pije, mi sad ne bismo bili ovdje i ništa se od ovoga ne bi dogodilo.", vrisnula je.
"Zar zaista očekuješ da prihvatim krivnju koju svaljuješ na moja leđa? Rachel nije malo dijete koje se treba nadzirati dok pije bočicu mlijeka ili u ovom slučaju vodke. Ja nisam njezina dadilja i ako si već željela da tako bude trebale smo se dogovoriti oko plaćanja satnice. Znaš , u današnjem svijetu ništa nije besplatno.",odvratila sam joj.
"Kako se usuđuješ! Uz sve što smo ti moj otac i ja pružili, ti nam ovako vraćaš! Najbolje obrazovanje i profesore, siguran krov nad glavom, hranu, odjeću, a ti se tako ne zahvalno ponašaš. Zar mnogo tražimo od tebe? Jedino što si trebala učiniti jest paziti na svoju sestru jednu večer pošto i sama znaš kakvu narav ima."
"Zapravo, kad bolje razmislim moj je otac taj koji svima nama sve plaća pa čak i tvojoj i guzici tvoje kćeri . Ako kupovinu po trgovačkim centrima i kavice s prijateljice nazivaš poslom koji donosi prihode, onda ti svaka čast. Osim toga ako bi netko od nas trebao najbolje poznavati Rachel onda bi to trebala biti njezina majka.", staloženo sam dovršila jer sam znala, ako me izbaci iz takta da sam spremna oboriti je i potući se s Allison, upravo tu, na podu bolničke prostorije. Allisonino je lice pocrvenilo poput meksičkog čilija te je izgledala kao da upravo planira ispaliti mlaz vatre prema meni.
Umjesto toga njezina je lijeva ruka koja je do malo prije bila osovljena na bok poletjela prema mom obrazu. Imala je petlje da me udari pred svima iako nije imala nikakva prava na to. Tatino se lice smrknulo dok je Rachel u čudu zinula. Desna strana lica mi se zažarila, a Allison je ispuhnula oblačić zraka u znak olakšanja kao da je upravo završila dugo satnu borbu. Tata joj je prišao te je pokušao smiriti.
"Nisi trebala biti tako gruba prema njoj.", rekao mi je kada smo izašli iz prostorije.
"Trebala sam dopustiti da me nepravedno optužuje? Ako nešto ne volim onda je to nepravda. Rachel je odrasla, mlada žena koja umije sama donositi odluke.", ljutito sam mu odgovorila još uvijek se držeći za desni obraz.
"Allison je tvoja skrbnica i trebala bi imati malo više poštovanja prema njoj.", glas mu je postajao ozbiljniji. Sve je nekako naslućivalo da će zauzeti njezinu stranu.
"Znaš što? Ona je moj skrbnik, ali samo na papiru. Uvijek sam bila zadnja rupa na svirali i uvijek sam ja bila druga kćer. ", konačno sam skupila snage da mu kažem istinu. " Rachel je uvijek bila ta koju ste prvu predstavljali na svim domjencima, a ja sam djelovala kao neko posvojeno siroče koje nije dovoljno dobro za ovaj svijet glamura i to samo zato što poštujem ljudske, unutarnje vrijednosti? Toliko mi je puta došlo da vas pošaljem k vragu, no pregrizla sam jezik i nastavila dalje, a sada se pokušava prekriti Rachelina ljubav prema tulumima i alkoholu prebacivanjem loptice odgovornosti na moja leđa. E pa dragi tata, nisam sigurna da li ćete u tom uspjeti.", izderala sam se na njega te se okrenula na peti i pošla prema Tristanu koji me još uvijek čekao kod mjesta na kojem sam sjedila.
"U kazni si mlada damo!", viknuo je kada sam već bila poprilično udaljena.
Sagnula sam se kako bih uzela svoju torbu i jaknu koja se nalazila na vješalici.
"Molim te, možeš li me odvesti kući? Nisam sigurna da bi mi moj otac trenutno ustupio ključeve obiteljskog auta.", pristojno sam ga zamolila, a on je naravno pristao bez ikakvih dodatnih pitanja. Cijenila sam diskretnost kojom mi je prilazio u ovom trenutku i znala sam da kad bih od njega tražila pomoć da bih je i dobila.

* * *

"Što? Odlaziš!", viknula je Noah za vrijeme velikog odmora kada sam joj obznanila da odlazim. "Da, dobro si me čula. Vraćam se u Europu. Školska godina ionako završava sljedeći tjedan i bez obzira što sam i kazni planiram otići. Pronašla sam sezonski posao u jednom odmaralištu na Floridi, a nakon što to odradim vraćam se mami u Liverpool.", otvorila sam čokoladni puding i polizala djelić te slasne tekućine koja se nalazila na poklopcu.
"Rebecca tek si stigla ovamo, ne možeš samo tako otići. Vjerujem da bi tvoj tata i Allison bili veoma zabrinuti da učiniš takvo nešto", u nevjerici su me pogledale njezina bademaste oči.
"Mislim da sam ja trenutno njihova posljednja briga. Ionako se svijet vrti oko Rachel. Danas predajem referat iz geografije, a u četvrtak imam posljednji pismeni ispit iz engleskog. Možda čak otputujem i ovaj vikend pošto nema smisla pohađati nastavu sljedeći tjedan.", šapnula sam joj.
Noah i dalje nije vjerovala da sam u stanju napraviti takvo što. Istina, tijekom svog kratkog života bila sam dobrica, obična djevojka iz susjedstva, no očito je da je došlo vrijeme za promijene. Sat tjelesnog odgoja protekao je sasvim mirno, osim ako izuzmemo činjenicu da je Susan Holl slomila zub igrajući košarku. Dohvatila sam bilježnicu koja mi je trebala poslužiti kao lepeza za rashlađivanje. Sjela sam na svoje mjesto u učionici geografije nakon što sam odložila referat na stolu prof. Adamsa.
"Noah mi je rekla da planiraš otići i vjeruje kako ću te ja odgovoriti od toga.", Tristan je sjeo za svoju stranu klupe.
"Ako te poslala da me odgovoriš od toga, možeš slobodno podići bijeli zastavu pošto ne mislim odustati. Onaj događaj u subotu je bila samo kap koja je prelila čašu."
"Razumijem. Zapravo, odlučio sam te podržati.", kratko je rekao ostavivši me u čudu.
Isprva sam očekivala kako će iznijeti desetke razloga zašto bih trebala ostati, no on je čvrsto zauzeo moju stranu. Možda sam se potajno nadala da će me pokušati nagovoriti da ostanem, no moja je odluka bila konačna.

Prekriženih ruku na trbuhu, sjedila sam na mjestu suvozača. Pogled mi je bio usmjeren u moje zelene balerinke ukrašene srebrnim zvjezdicama. Noć je bila poprilično hladna što je bilo veoma čudno za početak lipnja.
Na nebu nije bilo niti jednog oblaka, samo mreža zvijezda i Mjeseca. Pogledala sam u retrovizor i na stražnjem sam sjedalu ugledala Rachel kako preplašeno sjedi na sredini sjedala, tik do Simona. Za upravljačem je sjedio Tristan koji je bio fokusiran na duguljasti, zmijasti oblik ceste. Rachel se zabavljala plavim pramenom kose, dok je Simon igrao igrice na svom mobitelu. Nakon što smo se Tristan i ja vratili u blagovaonicu, na piće je svratilo još nekoliko tatinih kolega s posla. Tako se jedna obiteljska večerica pretvorila u pravo poslovni tulum. Uzdignutih čaša, neki su čak zapjevali dok smo se mi djeca držali po stranu. Rachel je odlučila iskoristiti situaciju te je tako uspjela nagovoriti Allison da je pusti na zabavu, al pod uvjetom da i ja idem sa njom. Pokušala sam se izvuči na foru kako ne mogu ostaviti braću Averill same pošto su oni naši gosti, no Simon je predložio kako bismo svi zajedno mogli otići na zabavu. Rachel je veselo poskočila te otrčala na kat kako bi se presvukla.
"Jesi li ti normalna?!", dreknula sam na nju snažno zalupivši vratima. Nije reagirala već se nastavila gledati u velikom ogledalu nasuprot njezina ormara.
"Pa što? Konačno idemo u život!", veselo je zacvrkutala.
"Ovo ti nije trebalo. I sama znaš koliko mrzim zabave čija je svrha napiti se ko šlapa i po mogućnosti izgubiti nevinost do ponoći s nekim iz košarkaške ekipe. Rachel, znala sam da me mrziš, ali baš ovako…", gledala sam je u prijeziru.
"Gledaj to sa vedrije strane dušice. Na neki način sam ti napravila uslugu. Tristan te cijelu večer proždire očima, to je toliko očito da bi se primijetilo i sa Kipa slobode.", okrenula je očima kao da joj se gadi sve što je upravo rekla.
"Ne pričaj gluposti. Ti si ionako cijelu večer bila usredotočena na svoju frizuru i odjeću da pri primijetila išta drugo.", rekla sam joj ljutito zauzevši obrambeni stav.
"Kako god ti želiš sestrice, no ovaj put sam ja u pravu htjela to ili ne. Hajde što čekaš, presvuci se i idemo. Osim ako želiš ići u ovoj svečanoj haljini?", zapucketala je prstima te me odmjerila od glave do pete. Preko volje sam otvorila ormar i izvukla obične traperice i crvenu kariranu košulju kratkih rukava. Sišle smo niz stepenice u prizemlje te sam sa vješalice uzela svoju jaknu. Pred vratima su već stajala braća Averill. Tristan je vrtio snopić ključeva oko prsta, a Simon se zločesto smijuljio.
"Moje dame, izgledate prekrasno. Rebecca, siguran sam da ti osmijeh bolje stoji od ovog namrgođenog izraza lica.", Simon me duboko pogledao. "To i ja kažem.", zvonko se nasmiješila Rachel dok sam je probola rukom u rebra uz popratni komentar «Začepi». Na kratko se trgnula i pomakla korak bliže Simonu. "Hoćemo li?", Tristan je otvorio ulazna vrata veselo se smijući. Za njega nikada ne bih rekla kako voli razuzdane tulume pošto je uvijek djelovao tako uglađeno, staloženo i mirno. Zaustavio je svoj srebrni BMW na prilazu kuće Lucy Smith koja je imala čast da ove godine ugosti svoje učenike kolege. Ona je bila djevojka srednjeg rasta, duge vatreno crvene kose i razigranih zelenih očiju. Uvijek je zračila optimizmom i kada bi se Sunce jednog dana ugasilo ona bi ga s lakoćom mogla zamijeniti. Izašli smo iz auta , a nekoliko je desetaka mladih ljudi već plesalo na travnjaku ispred kuće gibajući se uz ritmove glasne glazbe. Uz puteljak koji je vodio prema ulaznim vratima sjedilo je nekoliko djevojaka i mladića koji su ispijali po ko zna koju bocu pive ili crnog vina.
Lucy nas je dočekala širokog osmijeha i raširenih ruku. Poželjela nam je dobrodošlicu.
"Jako mi je drago što vas vidim. Nadam se da ćete se zabaviti. Rachel izgledaš sjajno!", udijelila je kompliment dok je Rachel samo odmahnula rukom. Ona se vratila do plesnog podija, dok se Simon s Lucy zaputio prema kuhinji. Niz stepenice se poput strijele strovalila Noah. Zagrlila me tako snažno kao dok malena djeca grle svog omiljenog medvjedića. Skakućući je napravila krug oko mene te se konačno primirila. Tristan je rukom pokušavamo prikriti svoj glasan cerek koji je izazvao Noin entuzijazam. "Znala sam da ćeš doći. Nisi ti tako tvrd orah kako se činiš. O, bok Tristane.", na trenutak se zacrvenila poput zaljubljene školarke.
"Bok Noah.", ponovo se osmjehnuo i počešao po glavi. Noah je zatreperila očima i zagrizla komadić nečeg odvratno žutog što je tromo stajalo na štapiću za ražnjić.
"Dobro, što je to malo, duguljasto, masno i ljigavo što jedeš?", upitala sam je.
" To ti je draga moja pohana Mars čokoladica, najbolja slastica na cijelome svijetu.", odgovorila mi je odgriznuvši još jedan komadić.
"Nikada nisi probala pohanu Mars čokoladicu? Veoma čudno pošto je taj specijalitet došao u Ameriku upravo iz Škotske.", napomenuo je Tristan.
"Ah, glupi Škoti.", izrazila sam svoje negodovanje prema starim susjedima.
"Dođi, vidio sam da ih ima posluženih tamo za stolom u dnevnoj sobi.", rekao je te me povukao sa sobom dok sam ja zbunjeno mahnula Noi.
I zaista, na velikom je pladnju ležalo mnogo pohanih Mars čokoladica. Zapravo bilo je nevjerojatno kako se uopće netko sjetio napraviti takvo što.
"Vidiš, izgled mnogo puta zna prevariti. Čak i kada je u pitanju hrana.", rekao mi je Tristan kada smo izlazili iz kuće hodajući prema prvoj slobodnoj klupi u vrtu.
" Nije loše, ali ne bih to mogla jesti svakog dana.", odložila sam Mars čokoladicu na maleni plastični tanjurić. Sjeli smo na klupu koja se nalazila na samom kraju vrta tik uz šumu crnogoričnog drveća. Prekrižila sam noge i u koš za smeće bacil plastičan tanjurić. Tristan je iz džepa jakne izvukao paketić papirnatih maramica te mi pružio jednu kako bi njome obrisala ruke.
"Ova večer i nije toliko loša kao što si očekivala zar ne?",upitao me.
"Što, bacaš se u proročke vode?", osovila sam ruke na ramena. "Ne, samo pogađam.", zločesto se nacerio na što sam ja samo izdahnula. Zagledala sam se u zvjezdano nebo i u mislima otputovala veoma daleko. Ovo je bio vjerojatno prvi trenutak koji nisam žalila što se nalazim ovdje, no i dalje sam mislima bila veoma daleko. Dio mene ipak je želio biti na nekom drugom mjestu.
"Tristane, mogu li te nešto pitati?", rekla sam, a on je potvrdno klimnuo glavom.
" Prvog dana, na satu geografije imala sam osjećaj kao da moliš nebo da s nekog oblaka na mene padne klavir, kao u nekom crtiću i da me više nikada ne vidiš."
" Zaista je tako izgledalo? Oprosti, samo nisam osoba koja brzo sklapa nova prijateljstva i ti si se pojavila baš u trenutku kada mi je to najmanje odgovaralo.", izraz lica mu je bio veoma zabrinut. Očito se nije nadao da ću ga upitati takvo što.
"Srećom, shvatio sam da ne grizeš i nadam se da sam se iskupio za svoje ponašanje.", pogledao me psećim pogledom kao da moli za oprost.
"Inače, ljudi u školi me smatraju zadrtim čudakom sa veoma visokim IQ-om dok profesori pak misle da sam neko indigo dijete, no ništa od toga nije istina.", nadodao je. "Noah mi je jednom rekla kako si odličan učenik, da sviraš nekoliko instrumenata te da si odličan sportaš.", pobjeglo mi je. "Zaista? Ta djevojka uistinu zna sve o svakome.", podsmjehnuo se i otpio jedan gutljaj Cole. Otplela sam noge kako bih sjela i turski sijed. Imala sam osjećaj kako mi želi ispričati priču.
"Simonu i meni oduvijek se bilo teško prilagoditi društvu. Vjerojatno zato što smo toliko drugačiji od ostalih. Ne samo fizički nego i psihički. Kada nam je bilo pet godina preselili smo se ovdje iz Bostona. Simonu je bilo teže pošto je on zatvoreniji, no uvijek smo pomagali jedan drugome", nakratko je zastao. Odnos Tristana i Simona teško sam mogla zamisliti pošto Rachel i ja nikada nismo bile prave polusestre, a koliko smo samo daleko bile od sestara. Nije da sam sanjala o mlađem bratu ili sestri pošto sam po karakteru teški individualac i dosta teško funkcioniram u društvu, no s Tristanom nije bilo tako. Svaka riječ koju je rekao meni je bila jasna i znala sam je prihvatiti. Nisam je tumačila sa sebi svojstven način već na onaj kako je to on zapravo zamislio. Morala sam si priznati kako sam pogriješila u početku ga smatrajući ledenim čudakom. Možda nisam bila prava osoba kojoj bi trebao otvoriti svoju dušu i on je to vjerojatno znao, no unatoč tome to je učinio.
"Rachel je zapravo dobra osoba.", izlanula sam totalno besmislenu rečenicu u tom trenutku. "Hoću reći, svi je uvijek osuđuju zbog njezine površine, maske koju predstavlja drugima, no ona nije loša osoba zbog svojih iskrivljenih stavova. Znam da mi je kao maloj uvijek krala slatkiše i rugala se što idem na balet. Danas me smatra luđakinjom pošto volim čitati i vjerujem da sam ja posljednja osoba na svijetu koja bi ona željela biti, no ona je barem sretna. Istina njezin pojam sreće je jednak s popularnošću, ljepotom, dečkom kojeg poželi ili pak odjećom s potpisom. Možda sve to jesu materijalne stvari, ali ona je zbog njih sretna.", izdahnula sam pomalo tužno.
Iako je bilo teško povjerovati sve što sam mu tada rekla bila je istina ; ja sebe nisam mogla nazvati sretnom osobom. Uspoređujući se sa Rachel ja sam uvijek bila stara, crno-bijela fotografija koja živi samo od uspomena. Više sam voljela svoju prošlost nego svoju sadašnjost što je bilo stvarno jadno.
"Čekaj. Sada govoriš kao što ptice umiru pjevajući. Osobno, Rachel nisam doživio kao što si je ti opisala. To je samo znak da je ti poznaješ u dušu, ona ti ipak nešto znači. Ne vidim razloga zašto misliš da živiš u njezinoj sjeni? Koliko sam mogao vidjeti ti si mnogo inteligentnija i talentiranija od nje. Osim toga nije da te je majka priroda zakinula za lijep izgled koliko god ti to ne htjela priznati. Možda je jedini problem u tome što si odrasla prebrzo, ali bez mnogo samopouzdanja dok je Rachel još uvijek na nivou trinaestogodišnjakinje. Važna je i činjenica da si plesala balet.", podlo se nasmijao i nakašljao kada je završio svoje razmišljanje.
"Bila sam ozbiljna što se baleta tiče.", udarila sam ga po ramenu, no ipak ja sam osjećala jaču bol u svojoj ruci nego što je njega zabolio moj udarac.
" Dođi, idemo. Ne želimo valjda propustiti svu zabavu.", ustao je sa klupe te mi pružio ruku. Kamenim smo se puteljkom vratili u kuću gdje je tulum bio na svom vrhuncu.

Nisam znala što mogu očekivati. Tata nikada nije govorio o svom poslu pred nama iako je bio veoma zaokupljen svim nacrtima koji su se nalazili u njegovoj sobi. Još je rjeđe pričao o svojim poslodavcima i novom šefu. Nismo znali ni kako mu je ime, koliko ima godina, a kamoli kako izgleda. Unatoč tome, moj se otac nije ustručavao pozvati njega i njegovu obitelj na večeru u naš skromni dom. Rekao je kako je to tradicija u firmi za koju trenutno radi i kako bi bilo veoma nepristojno od njega da je učinio suprotno. Allison se odmah prihvatila kuhače i proučavanja kuharica koje su do tog popodneva stajale na policama i skuhale prašinu. Pošto nije znala gurmanski izričaj naših gostiju brinula se oko jelovnika. Tata ju je smirivao činjenicom da su oni svjetski putnici baš kao i mi, stoga su zasigurno navikli na svakakva jela. Rachel je načula kako nam u goste dolaze i sinovi koji su otprilike naše dobi, stoga se veoma potrudila oko svog izgleda. Cijeli je dan isprobavala odjeću, sređivala kosu, birala nakit koji će joj pristajati dok sam ja sve tu sređivanje smatrala ludim. Istina, na kraju svega je izgledala prekrasno, no je li to bilo vrijedno obične večere? Allison mi je pokušala objasniti kako je to bitno za tatin napredak u poslu i što ja znam već te kako će s malo više ulizivanja uskoro dobiti bolje radno mjesto ( kao da i ovo nije bilo dovoljno dobro i plaćeno). Poanta svega je bila što bolje predstaviti našu malu zajednicu za dobrobit i napredak tatine funkcije u firmi. Napomenula je da ne budem takav mrgud, držim jezik i budem pristojna. Gosti su bili najavljeni u sedam sati navečer, a u točno deset do sedam Rachel i ja smo stajale ispred stubišta koja su se nalazila nekoliko metara od ulaznih vrata. Prekrižila sam ruke na trbuhu te se zagledala u strop. Odjenula sam običnu haljinu, boje noćnog neba dok sam na nogama imala crne cipele. Rachel je nervozno trljala ruku o ruku ispod glasa si govoreći kako izgleda lijepo i kako će sve proći u najboljem. Ona je kao i Allison proživljavala to veoma osobno i emotivno te je mislila ako upropasti večeru kako će uništiti tatinu karijeru, što je značilo manjak novca, nove dizajnerske odjeće i povratak u London. Uskoro nam se pridružila Allison koja je živčano promatrala kazaljke sata na zidu.
"Uskoro stižu.", tiho je promrmljala sebi u bradu, no dovoljno glasno da bi smo je čule. "Mama, koliko ih zapravo dolazi?", upitala je Rachel. "Četvero.", rekla joj je kratko. Sa prvog kata je sišao tata popravljajući kravatu. Stajali smo tako u tišini i u iščekivanju. Svijetla automobila koji se zaustavio na prilazu naše kuće naglo su se ugasila. Začuli smo četiri udarca vratima i lagane korake kako se približavaju ulazu.
Tata je bio taj koji ih je uveo u kuću. Žena u ranim četrdesetima prva je ušla u hodnik.
Kosa joj je bila povezana u malenu punđu na zatiljku dok su joj uši krasila sva okrugla i prozirna kamenčića. Cipele koje je nosila davale su joj visinu. Ispod smeđeg kaputa je odjenula crvenu haljinu V izreza . Prilikom ulaska nam je uputila širok osmijeh. Za njom je ušao njezin suprug, tatin šef koji je izgledao tek nekoliko godina stariji od nje. Gusta plava kosa bila je uredno počešljana, a odijelo koje je nosio izgledalo je kao tek kupljeno u nekom od skupih trgovina. Prvi sin je bio slika svog oca u mladim danima. Koža boje mlijeka isticala je njegove pepeljaste kovrče dok su se bademaste oči sjajile kao u malog djeteta. Za njim je ušao Tristan. Hod mu je bio kao usporen. Nosio je crne traperice i običnu bijelu košulju koja mu je unatoč svemu odlično pristajala. Rachel me je znakovito pogledala. "Imaš li ti ikakva saznanja o ovome?", upitala me, a ja sam negativno odmahnula glavom.
"Gospodine Averill, hvala vam na vašem dolasku. Moja žena i ja smo veoma počašćeni.", tata mu je pružio ruku. "Molim vas zovite me Gregory. Ma nije to ništa, hvala vama što ste nas pozvali. Ovo je zasigurno vaša žena Allison.", skrenuo je pogled prema Allison koja je do tada gledala u pod. "Nadam se da ste ugodno putovali.", rekla je "Štoviše vrlo ugodno. Nasreću nema gužve na cesti. Ja sam Lily.", predstavila se žena gospodina Averilla
"Djevojke, pozdravite naše goste.", rukom nas je pogurnula Allison, a mi smo napravile korak unaprijed, pomalo nespretan.
"Moje ime je Rachel.", prva je prišla te se rukovala sa svima prisutnima.
"A ova mlada dama zasigurno je Rebecca. Edwarde, kći vam je prekrasna. Imate slične crte lica i identičan nos.", oglasila se Lily.
"Zapravo, više ličim majci, no imam i neke sličnosti s tatom. Drago mi je, ja sam Rebecca.", nisam mogla zadržati jezik za zubima što je kod Allison izazvalo pogled koji ubija. "Ne znam da li poznajete naše sinove; Simona i Tristana?", upitao je tatin šef. "Rebecca i Rachel zajedno sa mnom slušaju geografiju. Zapravo, Rebecca je moja kolegica iz klupe.", progovorio je Tristan, blago se osmjehnuvši.
"Izvrsno! Barem ćete imati zajedničkih tema. Mislim da bi bilo najbolje da pođemo za stol pošto je večera poslužena. Molim vas ovim putem.", prema blagovaonici je rukom pokazala Allison. Na čelo stola je sjeo tata, a s njegove desne strane obitelj Averill. Allison, Rachel i ja sjedile smo nasuprot njih. Za predjelo je bila juha od gljiva koju je Lily posebno nahvalila. Glavno jelo je bila purica sa vjerojatno deset umaka koje je pripremila Allison, a za desert čokoladna torta s jagodama. Tata i gospodin Averill su uglavnom razgovarali o budućnosti tvrtke i poslovnom proračunu dok su Allison i Lily razmjenjivale recepte za kolače. Mi, djeca smo uglavnom šutjeli i gledali u svoje tanjure. Rachel je svako malo popravljala kosu i namještala haljinu sve dok je Allison nije poslala u kuhinju po još jedan vrč vode.
"Rebecca, kako ti se sviđa u našem malom gradu? Vjerujem da je to bila velika promjena; selidba iz Londona u ovako malu sredinu.", upitao me gospodin Averill ispijajući čašu skupog talijanskog vina.
"Da, to je točno. Ipak, planiram se vratiti u London na studij.", napomenula sam.
"Veoma ambiciozno. Oxford ili Cambridge?", nagađao je. "Oxford.", pošto je cijela moja obitelj studirala tamo. Rachel je izašla iz kuhinje noseći vrč s vodom. Svakome je napunila čašu do vrha. Kako je nosila visoke pete spotaknula se o nogu stola, pala i razlila vodu koja se našla u Tristanovom krilu. On je naglo poskočio, preplašivši sve prisutne. Uhvatio se za desnu ruku koja je pocrvenila. Rachel se na rubu suza ispričavala dok je Allison sakupljala komadiće razbijenog vrča.
"Žao mi je, zaista. Jednostavno nisam vidjela, zavrtjelo mi se i…", mucala je od nelagode. "U redu je. Nije mi ništa, ali mislim da mi se komadić stakla zabio u ruku.", rekao je Tristan. "Rebecca je završila tečaj prve pomoći", pobjeglo je šokiranoj Rachel, a ja sam je udarila nogom. Tristan mi je uputio molećiv pogled. "Dođi, vidjet ću što mogu učiniti.", pozvala sam ga da dođe za mnom u dnevnu sobu. Sjeo je na trosjed dok sam ja otvarala komodu u kojoj se nalazio kovčežić s prvom pomoći. Uzela sam čistu vatu i natopila je alkoholom. "Ovo bi moglo malo boljeti.", upozorila sam ga, no nije davao nikakve znakove boli. Zatim sam izvadila pincetu kako bih uklonila komadić stakla. Začudo nije bilo krvi dok je ostatak kože još uvijek bio crven.
"Zašto je Rachel tako nervozna. Mislim, zašto joj toliko znači ova večera?", upitao me Tristan dok sam kopala po kovčežiću.
"Misli da ova večera utječe na tatin položaj u tvrtci tvoga oca, stoga ne želi svojim postupcima u pitanje dovesti tatin status.", objasnila sam mu kratko, a on se ponovo podsmjehnuo. "Gregory, hoću reći moj otac govori sve najbolje o Edwardu. On je njegov najbolji arhitekt i zato je želio upoznati ostatak obitelji.", rekao je. Prstima samo prošla preko ostatka kože koja je bila crvena i začudo veoma vruća.
"Imaš li možda temperaturu?", zbunjeno sam ga pogledala. "Ne, zašto?".
"Tvoja ruka je vruća,nije mi jasno kako je to moguće?", i dalje sam u bunilu gledala njegovu ruku.
"Nije to ništa. Zaboravio sam ti napomenuti kako mi koža loše reagira na alkohol.", privukao je ruku bliže sebi. Nisam ništa više pitala iako sam osjetila nelagodu na njegovom licu. Nije bio više opušten kao prije, a puls mu je naglo podivljao.
Iz blagovaonice je dopirao žamor svih koji su u njoj boravili dok sam u pozadini začula zvuk klasične glazbe. "Mora da ti je teško.", progovorio je nakon duže stanke.
"Kako to misliš?", podigla sam obrvu. "Cijeli život ti je jedno veliko putovanje, polusestra te ne tretira baš najbolje iako joj ti to ne zamjeraš , a otac ti zbog posla ne vidi dalje od vlastitog nosa. Zašto trpiš sve to?".
" Imaš pravo, no naučila sam nositi svoj teret. Čak i da želim otići ne mogu tatu ostaviti samoga s one dvije koze. Iako bih voljela živjeti s mamom ovdje imam obavezu ; odgojiti dijete koje živi u mom ocu.", objasnila sam mu.
"Pepeljuga.", nasmiješio se tiho. "Da, Pepeljuga bez princa na bijelom konju.", nadopunila sam ga i zatvorila kovčežić sa zavojima. Elegantno je ustao, krenuo prema blagovaonici, gdje su se obije obitelji opustile.